Staklena deca

Predstavljamo vam tekst Nastje Kulović, spisateljice iz Zagreba, koja iz ugla sada odrasle osobe, a nekada staklenog deteta, objašnjava ovaj fenomen. 

VIDITE LI STAKLENU DJECU?

Ja sam Nastja Kulović, odrastala sam kao stakleno dijete.

Tada to nisam znala.

Za staklenu djecu sam saznala tek prošle godine, dok sam pisala knjigu „Kud si krenula?“, istinitu priču o tome kako je bolest transformirala moju obitelj, koja je bila veliki korak na mom putu iscijeljenja. Spoznaja o staklenoj djeci je ubrzala transformaciju mojih potisnutih dijelova.

Važnost teme i niska svijest drugih o postojanju staklene djece, motivirali su me da o ovoj temi pričam i pišem kad god imam priliku. Jer je važno, jer može pomoći da spriječimo nastajanje staklene djece, ali i da oslobodimo one danas odrasle koji su odrastali kao staklena djeca, a da to nisu ni znali.

Staklena djeca su zdrava djeca koja žive u obitelji s bolesnim bratom ili sestrom (ili s bratom i sestrom s teškoćama u razvoju) zbog čega njih, zdravu djecu, roditelji ne vide.

Bolest to čini – uzima sve resurse, pa roditeljima ne ostaje dovoljno vremena i pažnje za zdravu djecu. Radeći najbolje što znaju i mogu, roditelji to ne rade namjerno.

Mi, staklena djeca im to niti ne zamjeramo. I mi sami radimo sve što možemo da pomognemo; dali bismo sve da naši brat ili sestra ozdrave. Potiskujemo svoje potrebe i želje, nesvjesni da su nam uskraćeno vrijeme i pažnja uopće bili potrebni.

Znate li neku takvu osobu?

Mi vam se nikad nećemo požaliti, govorit ćemo da smo dobro, uvijek dobro. Što je neka naša mala boljka u odnosu na bolest ili stanje s kojim svakodnevno živimo?

Kao školarci, trudimo se biti dobri u školi jer ne želimo stvarati dodatne probleme u obitelji. Situacija u kojoj živimo je dugotrajna, naučimo se s njome nositi, pišemo zadaće i učimo, zahvalni što bar mi to možemo. Ako smo noć proveli u bolnici ili bdijući kod nekoga u gostima dok su naši roditelji s bratom ili sestrom bili u bolnici, sutradan idemo u školu jer nema ispričnice na kojoj bi pisalo: stakleno dijete ima opravdan nedolazak u školu kad god njegova sestra ili brat nisu dobro.

Stakleno dijete postaje ono koje u obitelji rješava sve i brine o svemu. Nastavimo to raditi i kao odrasli: mislimo da sve moramo, da sve možemo.

Odričući se svojih potreba i vlastitog identiteta, odrastajući u apsurdnoj krivnji što smo zdravi, postajemo odrasle osobe kojima naizgled ništa nije teško, idemo kroz život ne tražeći pomoć ni podršku jer smo naučeni da smo mi ti koji pomoć i podršku pružamo.

Često se sramimo. Sa zavišću gledamo drugu braću i sestre, a najviše im zavidimo na svađama. I mi bismo se rado svađali sa svojima oko nevažnih stvari, ali kod nas je najvažnija ona jedna tema: bolest. Sve ono ružno što nekad i pomislimo, najčešće progutamo uz osmijeh ili kad iz nas izađe kao neukrotiva lava, onda kada više nema gdje biti potisnuto, posramimo se čim nas naši roditelji pitaju što je sad s nama.

Ma ništa nije s nama, što bismo htjeli, zdravi smo, zdravlje je najvažnije.

Naša priča ionako nije važna. Mi nismo važni.

Ja sam Nastja Kulović i odrastala sam kao stakleno dijete. Duboko vjerujući da će moja sestra umrijeti ako na nju zaboravim, zaboravila sam na sebe. Dok se i sama nisam razboljela.

Staklena djeca su zdrava djeca koja žive na nezdravi način.

U krivnji, potiskivanju, sramu, osjećaju izdaje, koliko dugo mogu izdržati, a da ostanu zdravi?

Nastja Kulović

www.nastjacool.com